Film Šibe Krvavca prvi put je prikazan tačno dvadeset sedam godina nakon događaja o kojem govori, oslobođenja grada Sarajeva. Međutim, Istorija je, poput brzog voza, pregazila i zemlju i grad u kojem je rođen Valter. Samo je on ostao nepovrijeđen, svjež i umiven kao i prije pedeset godina kada je ugledao svjetlost dana.

Velike civilizacije i imperije i kada nestanu ostave iza sebe toliko dubok i neizbrisiv trag, da se čovjeku čini da još traju. Grčka nam je ostavila filozofiju, demokratiju i pozorište, Rim neprevaziđeno graditeljsko naslijeđe, Otomanska imperija poeziju, hedonizam i neodoljivu kuhinju, Austrougarska Klimta, Frojda i valcer.

Jugoslavija nije bila imperija. U poređenju sa istorijom ljudskog roda umrla je prije nego što se rodila, ali je njena kultura bila impresivna i nesaglediva. Ono što je u tako kratkom vremenskom periodu izašlo iz talenta njenih ljudi, trajaće duže nego što je iko mogao da predpostavi. Muzika, film, slikarstvo, pozorište, pa i književnost nastala „između dva rata", ne gubi na značaju, već naprotiv, „kiti se ordenjem i puni sale".

Nemoguće je dijagnosticirati to „Periklovo doba" jugoslovenske popularne kulture, nabrojati razloge njenog procvata, a ne biti optužen za politizaciju, mitologizaciju ili, u najboljem slučaju,  jugonostalgiju. Stoga, ni ovaj članak nema namjeru da upadne u tu zamku. Oportuno rečeno, kultura ljudskog roda ima nešto zajedničko sa kulturom biljaka. Rodne godine. 

Valter brani Sarajevo

Prošlo je pola vijeka od premijere velikog filmskog spektakla Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo. Film je ugledao svjetlost dana tačno dvadeset sedam godina nakon događaja o kojem govori, oslobođenja grada Sarajeva. Isto toliko godina prošlo je od kraja posljednjeg rata (1995), ali takvog filma ni na vidiku. Čekamo rodne godine.

Istina, Valter branio Sarajevo je samo dio grandioznog opusa jugoslovenske kinematografije, ali važan i nezamjenljiv. Njegova magija rođena je u posebnoj vrsti alhemije za koju recept ne postoji, uspjela je da hipnotiše svakoga ko bi bacio barem letimični pogled na kadrove ovoga filma. Umjetnost i jeste lijepa upravo zbog toga što ju je nemoguće objasniti.

Valter je bio prvi korak ka krunisanju Sarajeva kao centra jugoslovenske pop kulture. On je kao predhodnica čistio prostor ekploziji rok muzike i filma koja je potom uslijedila, a čije detonacije odjekuju i danas diljem regiona. Valter je bilo obavezno štivo svakome ko je držao do sebe, a ušunjao se u ono što zovemo kolektivno nesvjesno. 

Kineski zid

Mojoj generaciji, Valter je bio lozinka za ulazak u odabrano društvo. Replike iz ovog filma vrlo brzo su postale obavezna literatura, način komunikacije.

Mi smo prvi, od onih koji su odrasli uz ratne fimove u boji, detektovali propagandu sile i silu propagande koja je tim filmovima provejavala. Mi smo bili prvi koji smo se s tom propagandom i tom silom počeli zajebavati. Valter je, međutim, preživio i njihovu propagandu i našu zajebanciju.

Vješto spakovan u žanr koji pluta između vesterna, detektivske priče i partizanskog filma, Valter opstaje i pored smrti ideologije koja je stajala iza njega. Nje, ustvari, u filmu i nema. Jednom prilikom je Elvis Dž. Kurtović rekao da je Šiba Krvavac iz filma izbacio četnike i ustaše, da ne bi zbunjivao stranog gledaoca.

Film je ogoljen do čistog i jasnog sukoba između dobra i zla. Ta jasnoća dala mu je krila da preleti kontinente i da se na neki zauman način usadi u kulturu staru 4.000 godina. Zid kojeg su Kinezi podigli mnogo prije Hrista, dajući svima do znanja da ne žele da se mnogo mješaju s drugima, nije bio ni dovoljno dugačak ni dovoljno visok da spriječi Valtera da ga preskoči i „okupira drevnu imperiju".

Nisu Kinezi zavoljeli taj film zato što je fotografija besprekorna, a režija inteligentna i maštovita, niti su ga zavoljeli zato što je iza njega stala holivudska propagandna mašinerija i glumci neodoljovih osmjeha i bijelih zuba. Oni su ga zavoljeli zato što je film čist kao bistra voda i što govori o onome o čemu pišu sve svete i mudre knjige.

Zavoljeli su ga i zbog neodoljivog šarma glavnog glumca, Bate Živojinovića, koji je u ovom filmu preskočio sve žanrovske međe i postao istovremeno i Gari Kuper iz Tačno u podne i Šon Koneri iz Goldfingera. Kad pogledate ova dva filma, shvatićete da i Gari i Šon pokušavaju da liče na Batu. Uzalud trud! Bolje im stoji da ostanu u službi Njenog veličanstva. 

Bata

Bata je posebno poglavlje u istoriji jugoslovenske popularne kulture. Vrh njenog raskošnog vatrometa. Nema mnogo zvijezda koji su tu kulturu učinili besmrtnom. Čkalja, Džaja i Bata, ako Tita stavimo van konkurencije. Čola i Brena su došli kasnije da popune prazna mjesta. Ali, Bata je bio najnepredvidljiviji od svih njih.

Čkalja je bio „samo" komičar, a Džaja „samo" lijevo krilo. A Bata je bio sve!

Ni nakon njegove smrti nije postignut konsenzus o tome u koliko je filmova glumio. Tačan odgovor na to pitanje u svakom kvizu bi od pobjednika napravio milionera. Stilski uvijek prepoznatljiv, ali nikad isti, igrao je jednakim žarom i u blokbasterima, komercijalnim i ratnim spektaklima, ali i u beskompromisnim umjetničkim aktovima, crnom talasu i još crnjem andergraundu.

Samo je te, 1972. godine, osim u Valteru igrao i u crnotalasnom I Bog stvori kafansku pjevačicu, Jovana Živanovića, i u Petrovićevom Majstoru i Margariti ali i u „opštenarodnoj" seriji Građani sela Luga. U svakom djelu u kojem je igrao, davao je sve od sebe, kao da mu je posljednje. Međutim, uloga Valtera bila je ta koja se najviše „zakačila" za njegov lik. Nje se nikako nije mogao otarasiti.

Valter mu je lična karta izdata u svim policijskim stanicama od Beograda do Pekinga. I sam Vladimir Perić (originalni Valter) rado bi mu dao svoj identitet. Izrazivši se rječnikom današnje omladine, Bata je prešao igricu. 

Nju primitivs

Ono što je Vorholova Fabrika bila za Lu Rida i Velvet Andergraund, to je Valter bio za Pušenje i Nadrealiste. Beskrajan bunar inspiracije. Valter je ulio samopouzdanje našoj generaciji, ohrabrio nas da u svome gradu, na njegovoj kaldrmi pronalazimo junake naših pjesama i skečeva, da shvatimo da za Hamleta, Merijen i Karamazove ne moramo da putujemo u daleke egzotične gradove, već da su oni tu, pored nas, na Bjelavama, Koševu, Sedreniku.

Suštinski, Top lista Nadrealista, ona radijska, manje poznata široj javnosti, pod uticajem Valtera, od Sarajeva stvara metafizički centar svijeta.

Ono što je Markesu bio Makondo, Fokneru Joknapataufa, a Dostojevskom „naš mali srez", novim primitivcima postaje Sarajevo. Centar dunjaluka!

U njemu se rodio Arhimed, pucano je na Indiru Gandi, opljačkan je Rokfeler. U „Parkuši", centralnoj gradskoj kafani, održani su ključni pregovori između Regana i Gorbačova, na Sedreniku se u snijegu zaglavila Margareta Tačer, a faraon Ramiz Drugi je prije četiri hiljade godina digao svoju piramidu na Alipašinom polju bez građevinske dozvole.

Potonja Olimpijada i sve ono što se događalo osamdesetih godina prošloga vijeka samo je ohrabrilo samouvjereno i bezglavo osjećanje Sarajlija da se centar svijeta nalazi negdje između Katedrale i Marin Dvora.

Istorija

Međutim, Istorija je, poput brzog voza, pregazila i zemlju i grad u kojem je rođen Valter. Samo je on ostao nepovrijeđen, svjež i umiven kao i prije pedeset godina kada je ugledao svjetlost dana.

Vidjevši to, Istorija je ostala zbunjena. Nije mogla da vjeruje da se nešto moglo oduprijeti njenoj sili. Bila je duboko uvjerena da iza nje ostaje samo prah i pepeo. Ljuta i pomalo razočarana prišla mi je i pitala ko se drznuo da joj prkosi. 

Ja joj pokazah hiljade ploča, filmova, knjiga, pozorišnih predstava, slika, stripova, televizijskih serija, dokumentarnih emisija, komedija, tragedija, ludorija, koje su rođene između četres' pete i devedeset druge. Istorija me pita, pa šta je to? Ja joj odgovaram

Das ist Walter!