Epoha kraja tridesetih godina neposredno pred Drugi svjetski rat, kao i sam početak rata, o kojima se radi u romanu Dobrice Ćosića "Vreme zla" i po kome je snimljena TV serija čiji sam scenarista, izazovna je ne samo zbog toga što se o njoj nije tako mnogo pisalo i snimalo van okvira partizanskog filma, već i zbog toga što ovo Ćosićevo djelo zaista zavređuje posebnu pažnju. Jer ono, koliko je to moguće, neostrašćeno pokušava da objasni ne samo tadašnji politički trenutak.

Kada sam iz novina saznala da glumac i producent Goran Šušljik nakon Korena planira rad na televizijskim adaptacijama romana Vreme smrti i Vreme zla, nisam mogla da slutim da ću imati čast da učestvujem u tim projektima kao scenarista, na čemu, osim Šušljiku mogu da zahvalim svim srcem profesoru Đorđu Milosavljeviću, koji me je za taj posao preporučio.

Kasnije, pročitavši informaciju da će se prvo raditi Vreme zla koje hronološki dolazi nakon tetralogije Vreme smrti, reagovala sam kao i većina ljudi koji će meni kasnije postaviti isto pitanje: Zašto? Sa ove tačke gledišta, kada je jedan projekat uspješno završen, a drugi priveden kraju što se mog dijela posla tiče, razmišljam o tome kako ova inverzija i nije baš bila put slabijeg otpora.

Roman Vreme zla (sastavljen od dijelova Grešnik, Otpadnik i Vernik, čija struktura je osnova sižea ove serije) dio je istorijske sage o porodici Katić i likovima čije se sudbine prepliću sa njihovim u djelima: Koreni, Vreme smrti, Vreme zla, Vreme vlasti, kao i u u Deobama.

Koreni kraha

S obzirom na to da su Koreni prethodili snimanju serije Vreme zla, kreator serije Šušljik je odlučio da napravi hronološki diskontinuitet u produkciji (nakon Korena, hronološki sled bi bilo Vreme smrti, pa tek potom Vreme zla), upravo da bi svaka serija mogla da se prati kao zasebna cjelina, kako je, uostalom, slučaj i sa Ćosićevim romanima. Činjenica da će po trilogiji biti rađeno petnaest epizoda, a po tetralogiji trideset, naizgled je olakšavajuća produkciona okolnost, ali dramaturški prilično otežavajuća.

U trenutku kada sam počela da radim scenario, Šušljik je već imao ideju da okvir radnje bude treći roman, Vernik, prvenstveno zbog svog dramskog potencijala, ali i karakteristične atmosfere koja umnogome podsjeća na noar filmove i serije sa elementima trilera koliko i melodrame. Dakle, zadatak je bio ne samo ispripovijedati odnose iz Vremena smrti (u tolikoj mjeri da radnja može da se prati), već i uklopiti čitavu predistoriju odnosa na početku Vernika koja je detaljno iznesena u prethodna dva romana na stotinama stranica ideoloških rasprava, ideja, ali i same radnje.

Epoha kraja tridesetih godina neposredno pred Drugi svjetski rat, kao i sam početak rata, izazovna je ne samo zbog toga što se o njoj nije tako mnogo pisalo i snimalo van okvira partizanskog filma, već i zbog toga što ovo Ćosićevo djelo zaista zavređuje posebnu pažnju jer, koliko je to moguće, neostrašćeno pokušava da objasni politički trenutak.

Potpuno ostvaren i kao pisac i kao politički aktivista (dijelovi trilogije Vreme zla objavljivani su u rasponu od 1985. do 1990. godine), Ćosić se hvata ukoštac sa nemalim zadatkom, a to je pokušaj objektivnog sagledavanja uzroka koji su doveli do kraha komunizma koji se događa na našim prostorima u trenutku dok on objavljuje ovu knjigu. Taj krah on sagledava u njegovom korijenu, ne samo kroz prizmu politike, već i psihologije, sociologije, istorije, pa i samog privatnog života.

Karakterologija junaka vremena zla

Protagonista Bogdan Dragović, za čiji život Ćosić između ostalog crpe građu iz života komuniste, komunističkog kritičara i otpadnika Živojina Pavlovića (autora brošure Bilans sovjetskog termidora), kao i svaki drugi idealista, suočava se sa sudarom ideje i nemogućnosti njene realizacije usljed kalkulisanja sa aproksimativnim premisama.

Petar Bajević (u čijem liku Ćosić kombinuje sudbine Mustafe Golubića kao i Staljinovog likvidatora Pavla Bastajića, nemalo ga nadograđujući i poetizujući), predstavlja svojevrsnu kontratežu Dragovićevom liku. Dok se jedan pita i preživljava lomove moralne prirode, drugi postupcima (koji s moralom nerijetko nemaju nikave veze) učvršćuje svoju vjeru, bolje reći, ideju.

Treći stub, treći vid ili pristup ovoj pojavi predstavlja Ivan Katić, hamletovski zamišljen, i u toj zamišljenosti (kao i nizu drugih psiholoških datosti iznesenih mahom u Grešniku) - potpuno neaktivan, za razliku od prve dvojice opasnih momaka.

Antagonisti ove ideje, ali ne i antagonisti u dramaturskom smislu, Vukašin Katić i Bora Pub, predstavnici su onoga protiv čega su se komunistički idealisti i ideolozi borili - ili barem mislili da se bore.

Pored ovih muških likova i njihovih ideoloških i političkih zamešateljstava, zavisti i zapleta, Đosić, kako je to već maestralno uspio u Korenima, veoma vješto uvodi ženski lik, Milenu Dragović (Katić), Ivanovu sestru, Vukašinovu kćerku, Bogdanovu (bivšu) ženu, Petrovu (trenutnu) ljubavnicu, Vladimirovu majku.

Milena je žena sa rukama vezanim malograđanskim motivima (Bora Pub: Trpi, Dragovićka!), ali glave visoko izdignute iznad baruštine kojom je okružena, u jednom trenutku nakon Petrove izdaje će se ispostaviti, možda i čistije od neba kojem je stremila povremenim odlascima na Taru, među oblake.

Kao što kod Čehova ne postoji nevažan lik, tako ni kod Ćosića ne postoji junak koji nije uvjerljiv. Od Nađe Luković, preko Dušanke, Katarine, Najdana, do Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića, Pravde Jovanović, kneza Pavla ili Dobrice Ćosića: svaki je precizan u svojim postupcima, razmišljanju i odlukama donesenim u određenoj situacije.

Njihove motivacije su jasne, pisac nerijetko poseže za filozofijom kada radnja udari o zid ili kada moranje razdire junaka. Sukobi u tom smislu nisu samo politički, socijalni, ideološki, većina njih je, kao i u svakoj dobroj književnosti, zapravo unutrašnja.

Duge i vijugave staze istorije

Ono po čemu se ova knjiga razlikuje od mnogih drugih, to je što dozvoljava da se ti sukobi (nadam se uspješno) prenesu na vidljivu tvar, ne nužno kroz dijalog, već kroz mnoštvo detalja koji su ispreletani u cjelinu i u cjelokupno scenarističko-rediteljskom postupku stvaraju ritam koji namah tiho pulsira, pa se pretvara u udar groma, zatihne, pa se opet slusti na nivo damara.

Pri tom postupku (takođe se nadam) ne gubi se smisao književnog djela već, unutar selekcije motiva, oni najjači postaju još upečatljiviji. To zahtijeva punu pažnju i precizan rad na adaptaciji, koji ukoliko mu se otvoreno i spremno pristupi, itekako donosi ploda.

Ćosić je, kao i svaki drugi veliki umjetnik, nesumnjivo bio paradoksalna ličnost, što možemo da zaključimo po tome što mu sa suprotstavljenih strana spočitavaju krivicu za suprotne stvari. To ga ne čini savršenim, ali čitaoca ohrabruje u ideji da je on lomove svojih junaka, i sam prolazeći dugim i vijugavim stazama, veoma dobro razumijevao.

Stoga su zla vremena, o kojima je pisao, ako i ne pandan današnjim, a onda njihov stariji brat, iskusan i opasan, iz čijeg života možemo mnogo koristi da izvučemo, ukoliko ne budemo uvijek navlačili dresove suprotstavljenih timova.