Lu Rid je za Niko rekao: „To je takva ličnost da nakon susreta s njom niste više isti čovjek." Rečeno je neodvojivo i od njenog djela. „Radioaktivni nukleus" iskustva Drugog svjetskog rata i holokausta istovremeno je onemogućavao Niko da živi svoj život i stvarao njome veličanstven niz umjetničkih djela, jedinstven u svojoj asketskoj uzvišenosti i veličanstvenosti, skoro neuporediv ne samo unutar pop muzike i pop kulture, nego i u okviru ukupnog ljudskog stvaralaštva.

„Tokom 2004. godine, provela sam anketu ograničenog obima koja se sastojala od razgovora za usmenu istoriju s Nijemcima koji su za vrijeme nacionalsocijalizma bili djecom ili mladim ljudima", piše Kerolin Birdsel (Carolyn Birdsall) na početku svoje groundbreaking studije Nazi Soundscapes. „Ono što je privuklo pažnju, među drugim temama, bila je njihova povišena svijest o zvuku u svakodnevici urbanog življenja, naročito tokom Drugog svjetskog rata, i osjećanje da su uševidci tog razdoblja."

No, po Birdselovoj, ritmička harmonija, tehnološka inovacija i nacionalna utopija - ideali nacističkog društva razvijeni iz Vagnerovog Gesamtkunstwerk-a i razvijani unatoč ratu - nisu se mogli održavati u ratnim uslovima jer su „pretpostavljena neutralnost medija i pažnja publike bili razbijeni nekontroliranim zvukom rata spolja."

Taj zvuk, zvuk rata spolja, ne samo da je prevladao konstruisani ideološki zvučni narativ nacističke Nemačke, nego je - prepleten s njim - stvorio zvučni amalgam koji je u poratnim decenijama bio nesavladiv za linearne narative koji su pokušavali da pacifikuju nemačko sjećanje na rat (a posebno na holokaust), a bili su bazirani na kazivanju, pisanoj riječi, fotografijama pa čak i filmovima.

Ukazujući na razumijevanje mita o Narcisu koje je razvila Gajatri Spivak (Gayatri Spivak), po kome „Ehoino ponavljanje Narcisovih riječi može izmijeniti njihovo izvorno značenje, nezavisno od njene namjere", Birdselova kaže da to otvara put ka "sonaru koji pokušava da zađe iza tzv. ‘buke' zvaničnih diskursa", i zaključuje da "nemačko društvo u proteklih šezdeset godina nije nužno ostalo nijemo o periodu nacizma".

„Ponoćni vjetrovi prizemljuju se na kraju vremena / Tamnica tone u dremež do kraja vremena / Burevjesnik otpjevava zvuk kućnog zvona do nesvršenog kraja vremena", stihovi su pjesme Evening of Light njemačke pjevačice Niko s njenog albuma Marble Index iz 1968. godine kojim je ona izvela kopernikanski obrt u svom životu i od Vorholovog modela i Felinijeve zvijezde postala ... neko i nešto drugo. (U ovom tekstu se moralo podrazumijevati da čitalac zna ko je Niko jer bi njen CV bio prezahtjevan za predviđeni obim članka.)

Dostojni nekog Götterdämerung-a koji bi bio pisan na kraju XX vijeka - uostalom oni referišu na Vagnerovu O du, mein holder Abendstern iz Tannhäusera koliko i na Blejkovu Evening Star - ovi stihovi su svakako proročki, koliko će proročko biti i njeno ultimativno čitanje Morisonove The End.

„Ona je živjela u drugoj dimenziji", kako Dženifer Oter Bikerdajk (Jennifer Otter Bickerdike), u knjizi koja je po svemu pokušaj da se napiše definitivna biografija Niko, citira njenog saradnika iz osamdesetih Džejmsa Janga (James Young), koji je i sam napisao ne jednu knjigu o Niko. „Sve je to poticalo od njenog nasilnoga djetinjstva. Ona nije mogla da se otrgne od traume odrastanja u nacističkoj Nemačkoj. To iskustvo ju je emocionalno zaključalo."

Iako će Oter Bikerdajk posvetiti za ovako ambicioznu nakanu zapanjujuće malo prostora samoj muzici Niko - po nekoliko stranica za svaki album - ona će prvi put istražiti njene formativne godine dovoljno detaljno da bismo mogli vidjeti kako je to odrastanje u soundscape-u nacizma teklo.

Odakle dolaze pjesme?

Kada su pitali Niko odakle dolaze njeni stihovi, Niko odgovara da su ona proistekli iz njenog doživljaja Berlina 1946. godine (ona tada ima osam godina), i „gledanja cijelog grada razorenog. Volim palo carstvo, sliku palog carstva."

„Egzekucija američkog narednika koji ju je silovao; berlinski vazduh ispunjen prašinom s grobova" - ove slike određuje i Džejms Jang kao ključne slike njenog života.

Te su slike zvučne: kada jedan od njoj istinski bliskih ljudi, Deni Filds (Danny Fields), kaže da „ti odrastaš pod bombama - to je bilo njeno djetinjstvo", cijela stvar dobiva i svoj konkretan zvuk.

I zaključak Dejvida Džeja (David J, basista Bauhausa), jeste da je „ključ stvarno u tome što je rođena pod sjenkom Drugog svjetskog rata koja se nadvijala nad njom, i ona je toga bila jako svjesna. Nacisti i sve to. Berlin ... Ona je [...] proizvod svoga vremena na koju je to istorijsko doba uticalo i ona ga komentariše na njen sopstveni kreativni način."

Oter Bikerdajkova je zaista dala glas mnogim perspektivama na Niko i uredno je prenijela skoro sveopšte mišljenje kako je Drugi svjetski rat ključno uticao na nju.

Značajna novost koju donosi ova knjiga jeste saznanje toga koliko su u uticaju rata i nacizma na Niko značajno mjesto imali sudbina Jevreja i nacistički sistem terora: sinagoga zapaljena u Kelnu u Kristalnoj noći bila je samo stotinjak metara od Ulice Majstera Gerharda gde je tek rođena Krista Pefgen (Christa Päffgen) živjela sa svojom majkom; upravnik dječjeg doma u kome je Krista bila jedno kratko vrijeme smještena - bio je istovremeno i šef projekta T4, ubijanja „nevrijednih života", za Berlin.

„Kazivala bi mi svakakve stvari o svom djetinjstvu", priča Džejn Goldstrou (Jane Goldstraw), „o tome kako je morala da preskače streljane Jevreje i takve stvari", nesumnjivo i o tome kako je „gledala vozove smrti kako se kotrljaju ka logorima".

U Mančesteru, Niko notira da je vreme jevrejskih praznika: „Jevrejska Nova godina je najpobožniji deo godine i sav Narod posti cijeli dan." Štaviše, Niko je kao šabatni goj palila svijeće svom kućevlasniku Jevrejinu i uključivala mu peć, i „to je radila i kao dijete". Konačno, u ključnom momentu svog života, u pustinji s Džimom Morisonom, ona ovako opisuje život u viziji koji su tamo našli: „Bili smo kao Indijanci koji su živjeli na ovaj način hiljadama godina, prije hrišćana, jednako dugo kao i Jevreji."

Rat je, konačno, odredio i njen skitski i asketski način života: ako „ona nije imala mnogo više od odeće na sebi, stvari u toj njenoj torbi i harmonijuma", bilo je to zato što je ona s majkom „živjela u jednoj sobi u podrumu kuće srušene u bombardovanju, kao i svi u Nemačkoj u to vreme".

Transformacija djetinjstva Niko i zvuka rata, i rata i holokausta samih, u niz njenih remek djela - albuma Marble IndexDesertshoreThe End Camera Obscura, koji se protežu u periodu od 1968. do 1985. godine - raskriva se u načinu na koji je Jolanda Gampel (Yolanda Gampel) pokušala da se nosi s nemogućnošću transfera iskustva holokausta i, sljedstveno, s provalijom između pokoljenja koje je prošlo kroz holokaust i pokoljenja kome to iskustvo mora da se prenese. „Pozajmljen iz nuklearne fizike, pojam ‘radijacija' je metafora za monstruozne posljedice izazvane socio-političkim nasiljem", kaže Gampelova.

Radioaktivna identifikacija, nastavlja ona dalje, „može naglo isplivati u momentima ekstremnih traumatskih tenzija; i onaj koji nosi takvu metaforičku radioaktivnost u svojoj psihi ili u svom tijelu, kao trag ili nukleus identifikacije u bilo kojoj formi, može sebe naći zatvorenim i nesposobnim da živi svoj život."

Traumatske tenzije u životu Niko, koje je Oter Bikerdajkova zaista minuciozno dokumentovala i prikazala u svoj knjizi, jesu nju onemogućile da živi svoj život i Niko je umjesto svog života praktično počela da živi apokaliptičnu svečovečansku traumu koju je proživela kao dijete, „fantazmatski asimilovanu, fiksiranu i internalizovanu", ragnarok Drugog svjetskog rata.

Ovaj „radioaktivni nukleus" kao „beskrajni, ubrzani proces u kome bilo šta može da se uobliči i potom odmah nestane", koji „paradoksalno, sadrži svaku mogućnost za promjenu", istovremeno je onemogućavao Niko da živi svoj život i stvarao njome veličanstven niz umjetničkih djela, jedinstven u svojoj asketskoj uzvišenosti i veličanstvenosti, skoro neuporediv ne samo unutar pop muzike i pop kulture, nego i u okviru ukupnog ljudskog stvaralaštva.

Konačno, stvaralaštvo Niko je i svjedočanstvo o jednom njemačkom glasu koji je glas rata, smrti i holokausta - i glas tragično uzvišene ljepote.

Knjiga Dženifer Oter Bikerdajk detaljno i sa usrđem dokumentuje kako je život Niko bio opredeljen njenom nemogućnošću da živi sopstveni život, i kako se to manifestovalo u njenim odnosima s ljudima oko sebe, koji u nizovima prolaze kroz ovu knjigu, jedan zaumniji od drugog.

Ova knjiga prvi put daje i dovoljno materijala da bi se razložno moglo poimati i razmišljati o načinu na koji je Niko bila prosto rođena u zvučnom pejsažu Drugog svjetskog rata, nacizma i holokausta i kako su oni kao neka ponornica unutar Niko (pre)usmjeravali njen fascinantni život - iako pisac maši da tu uspostavi izravne veze.

Konačno, ono čime se ova knjiga uopšte ne bavi to je sama suština Niko: njeno stvaralaštvo koje je ona smatrala toliko važnim da je sopstveni život zaustavila da bi se to stvaralaštvo rodilo. Kao što je Lu Rid rekao za samu Niko, a što je neodvojivo i od njenog djela: „To je takva ličnost da nakon susreta s njom niste više isti čovjek." Ta dimenzija Niko za Oter Bikerdajkovu je ostala nepoznanica.

Zanimljivo je da je autorica uradila dosta solidan posao na najsličnijem mogućem slučaju - uredila je prije pet godina vrlo zanimljivu knjigu o Joy Division, možda zato što ju je radila u low profile - ali kada se Dženifer Oter Bikerdajk na kraju knjige obrati Kristi Pefgen riječima „Nadam se da sam ispravila nepravdu prema tebi", odgovor je na žalost ipak odričan.

Utjeha je barem da je autorica svojom knjigom dala mnogo dragocjenog materijala za one koji su spremni da se prihvate susreta s Niko koji može da im izmjeni život.